Počev od same obale neizostavna je Vegetacija caklenjača i drugih jednogodišnjih biljaka na mulju i pijesku. Zemljišta koja se odlikuju visokim sadržajem soli nepovoljna su za razvoj većine biljnih vrsta tako da ih naseljavaju samo one koje su prilagođene na ovako ekstremne uslove. Takve vrste poznate kao halofite čine floristički siromašne, ali veoma zanimljive biljne pokrivače. Ova zajednica se naročito može zapaziti u jesenjim mjesecima kad caklenjača dobija jarko crvenu boju i daje poseban aspekt zajednici. Za tipične halofite je karakteristična sukulenta građa što znači da imaju sposobnost da čuvaju veću količinu vode i mineralnih materija u svojim stablima i listovima. Nazvane su ,,sakupljači soli” zbog sposobnosti koncetracije veće količine soli u svojim tkivima što odlikuje da imaju i veći osmotski pritisak ćelijskog soka. Na površini lista kod mnogih halofita nalaze se žlijezde koje luče so. Slane žlijezde izbacuju so u rastvoru, tečnost isparava, a na površini listova ostaju kristali soli koje potom ispere kiša ili odnese vjetar. Neke halofite se bore na način da u ćelijskom soku sakupljaju veću količinu vode. Sukulentnost je sposobnost biljke da pohrani vodu u svoje povećane listove,stabljiku ili korijen. Kod sukulentnosti sve ćelije se povećavaju, listovi postaju veći, ali se njihov ukupni broj smanjuje. Sukulentnost u listovima nalazimo kod halofita roda Atriplex i Sueda, a u izdancima kod roda Salicornia i Arthrocnemum. Neke biljke se rješavaju soli odbacujući svoje djelove u kojima je akumulirana so. Biljke uglavnom odbacuju starije listove u kojima su pohranjene određene količine soli, dok mladi listovi koji mogu akumulirati so, nadomještaju te starije, odbačene. Na ovaj način, biljka se rešava viška soli. Ovaj mehanizam primjenjuju najčešće biljne vrste kao što su Aster tripolium i Plantago maritima. Najčešći tipovi na ovom staništu su: Salicornietum europeaeae i Salsoletum sodae. Neke od zanimljivih predstavnika su: