95A0 Šume munike i molike visokih oromediteranskih planina
PAL.CLASS.: 42.7, 42.71, 42.715, 42.72, 42.722
EUNIS 2007: G3.6, G3.61, GE.62
Ove visokoplaninske vrste borova zajedno čine gornju šumsku granicu na Balkanskim planinama (munika i u djelovima južne Italije). Veoma značajne mješovite zajednice munika grade sa molikom, balkanskim endemičnim borom. Ove endemične šume su vrlo značajne, kako sa stanovišta njihovog areala, tako i zbog njihove specifične ekologije i zaštite od erozije.
Obuhvaćeni tipovi: Piceo-Pinetum peucis, Pinetum heldreichii, Pinetum heldreichii-peucis, Pinetumm peucis.
Indikatorske biljke: Pinus heldreichii, Pinus peuce, Juniperus communis ssp. alpine, Lonicera formanekiana, Viburnum maculatum, Peucedanum longifolium, Fritillaria neglecta, Acrostaphylos uva-ursi, Aremonia agrimonoides, Erythronium dens-canis, Luzula sylvatica. Stachys officinalis, Fragaria vesca, Senecio nemorensis, Pinus sylvestris, Oxalis acetosella, Ajuga pyramidalis i dr.
Šume u jugoistočnoj Evropi pokrivaju 23.5% površine i karakterišu se izraženim biodiverzitetom, koji je rezultat kako postojanja različitih klimatskih zona, tako i različitih geoloških podloga na kojima se šume javljaju, ali i ljudskih aktivnosti u prošlosti. Bez sumnje sa botaničkog i šumarskog gledišta najinteresantnije elemente dendroflore dinarskog područja čine endemo-reliktne vrste munika (Pinus heldreichii) i molika (Pinus peuce). Ovaj tip šumske vegetacije rasprostranjen je na visokim oromediteranskim planinama Balkana i južne Italije. Iako u nekim područijima fomiraju mješovite zajednice munike i molike, postoje primjer i gdje one grade monodiminantne asocijacije. U takvom slučaju munikine šume se razvijaju na suvim i skeletnim staništima i najčešće su prorijeđene sa brojnim elementima okolnih travnjaka, dok se šume molike razvijaju na silikatnoj podlozi u subalpijskom pojasu visokih balkanskih planina. Ove šume u ekosistemu imaju značajnu ulogu u pogledu sprečavanja erozije , a u pogledu svog areala predstavljaju endeme Balkanskog poluostrva, sa disjunkcijum munike na Apeninima. Najčešći tipovi Piceo-Pinetum peucis, Pinetum helldreichii – peucis, Pinetum heldreichii i Pinetum peucis.
© EUFORGEN
Munika – Pinus heldreichii
Munika (Pinus heldreichii) je tercijerni relikt, očuvan tokom glacijacije na Balkanskom poluostrvu i endemična vrsta drveća ograničenog, isprekidanog i malog prirodnog areala. Može se naći u planinama Bosne, Hrvatske, jugozapadne Bugarske, Albanije, Makedonije, Srbije, sjeverne Grčke, te lokalno na jugu Italije. Nastanjuje pretplaninska (subalpska) i visokoplaninska područja do gornje šumske granice sa pojedinačnim primercima i do preko 2000 m najčešće na strmim kamenitim terenima suve krečnjačke, ređe silikatne podloge; obrazuje čiste i mješovite sastojine. Obično se nalazi u ekstremu staništa velikih nadmorskih visina (preko 1500 m nadmorske visine), karakterističnih uskih grebena, grebena i hridi na kojoj nema konkurencije drugih vrsta gdje joj opstanak omogućava visoko razvijen i razgranat korijenski sistem.Vrstu je 1863. godine prvi put opisao kao “Pinus heldreichii” šviajcarski botaničar K. Hermann Christ u čast Theodora von Heldreicha, od uzoraka sa planine Olimp u Grčkoj. Sljedeće godine je austrijski botaničar F. Antoine vrstu opisao kao “P. leucodermis“, od uzoraka sa planine Orjen na granici Bosne i Crne Gore, ne znajući za raniji opis švajcarskog botaničara. Moderne studije nisu priznale dva opisa kao odvojene vrste. Razlike su pripisane činjenici da je uzorak švajcarskog naučnika prikupljen u julu, bio nezreo i skupljen nakon sušenja. Naučnici iz Švedske, Njemačke i SAD-a u avgustu 2016. objavili su da je najstarije drvo u Evropi primjerak ovog bora u vrletima sjeverne Grčke. Procijenjena starost iznosi 1.075 godina.
© Jerzy Opioła/Wikimedia
Molika – Pinus peuce
Molika (Pinus peuce) naseljava planinska (subalpijska) područja na visinama između 1000 i 2400m. Umjereno je acidofilna vrsta, prvenstveno raste na kiselim silikatnim stijenama, a mnogo rjeđe se pojavljuje na karbonatnoj podlozi. Molika je endem centralnog dijela Balkanskog poluostrva sa rasprostranjenjem u Crnoj Gori, Makedoniji, Kosovu, Bugarskoj, Albaniji i Grčkoj. Kao tercijerni relikt predstavlja vrstu od značaja na Balkanskom poluostrvu. Vrsta je polusjenke, nešto heliofilnija od smrče i jele, a sciofilnija od bijelog bora.