Čovječija ribica je endemična vrsta vodozemca, koja naseljava podzemne vode i pećine dinarskog krša primorskog dijela Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, sve do Crne Gore. Međutim i pored osnovnih pretpostavki, njeno prisustvo u pećinama Crne Gore još uvijek nije potvrđeno. Pošto naseljavaju podzeme sisteme, naučnici ne mogu fizički doći do njih kako bi utvrdili brojnost populacije, pa ona i dalje ostaje nepoznanica.

Stanište čovječije ribice su mirne, hladne (6-12°C) podzemne vode bogate kiseonikom. Na površini se mogu naći samo u vrijeme jakih kiša ili nakon topljenja snijega, kada ih bujice izbace na svijetlo dana, što za njih obično znači smrt. Prve pisane podatke o čovječijoj ribici zabilježio je slovenačko-austrugarski prirodnjak J.W von Valvazor 1689. godine navodeći da u Sloveniji postoji neobično stvorenje koje lokalno stanovništvo iz okoline Postojnske jame, smatra mladuncima zmaja, jer je iz jame izlazio topao vazduh, za koje se smatralo da je zmajev dim.

Međutim, tek 1751. godine italijanski ljekar i prirodnjak G.A. Scopoli uspio je dobiti prve žive primjerke ove tajanstvene životinje. Scopoli nije izdražao a da ne podjeli svoje oduševljenje sa kolegama iz inostranstva, kojima šalje po primjerak vrste u staklenim teglama. Prilikom posjete jednom svom prijatelju u Klagenfurtu, ljekar i zoolog J.N. Laurenti, primjetio je čudnu životinju u tegli. Upravo Laurenti prvi opisuje novu vrstu dajući joj ime Proteus anguinus. Ime roda dao je po starogrčkom morskom bogu Proteusu, sinu boga Posejdona, čuvaru Posjedonovih tuljana i morskih zvjeri, koji je bio poznat po sposobnosti proricanja sudbine i pretvaranja u sva živa bića, vodu i vatru. Ime vrste anguinus, koje na latinskom znači zmija, daje po obliku tijela životinje. Međutim, Laurenti nije bio siguran odakle potiče primjerak, te kao mjesto ove vrste pogrešno navodi jezero Cerknicu u Sloveniji.

Narodni naziv čovječija ribica, potiče s područja Stične (Slovenija) dato najvjerovatnije na osnovu sličnosti boje i izgleda kože ove životinje s ljudskom. Čovječija ribica je u potpunosti prilagođena životu u podzemnim vodama i pećinama – troglobiont.

Hrani se račićima, glistama i drugim sitnijim životinjama. Hranu nalazi pomoću dobro razvijenog čula mirisa. Zbog sporog metabolizma, u stanju mirovanja može gladovati i više godina. Osim čula mirisa, dobro je razvijeno i čulo ukusa. Na površini tijela nalaze se mehanoreceptori, nalik na bočnu liniju kod riba, koji ih čine osjetljivim na strujanje vode.

Dišu pomoću škrga i kože, a u hipoksičnim uslovima i plućima. Čovječije ribice su veoma društvene i obično se veći broj jedinki skriva na istom mjestu, priljubljene jedna uz drugu. U vrijeme parenja, manja grupa mužjaka zauzima određeni prostor i zajednički ga brani od drugih mužjaka. Parenje započinje svadbenim plesom mužjaka, ponekad i bez prisustva ženki. Nakon svadbenog plesa, mužjak izbaci spermatofor, koji ženka prihvati svojom kloakom.

Prilikom razvoja, čovječije ribice ne doživljavaju potpuni preobražaj već odrasla jedinka zadržava neke karakteristike larve, kao što su spoljašnje škrge i repno peraje. Ova osobina označena je kao neotenija. Prema IUCN kriterijimu ugroženosti vrsta, čovječja ribica je svrstana u kategoriju ranjive vrste (VU).