Ovo područje nastalo je taloženjem sedimenta na slivu Široke rijeke i rijeke Koložun, kao i radom čovjeka koji je, uz pomoć sunca i vjetra, u bazenima sa morskom vodom dobijao so.
Može se pretpostaviti, iako pouzdanih istorijskih podataka nema, da su ilirski Agravoniti koristili so koju im je priroda u Soliockom polju izdašno nudila, i da je u rimskom periodu moglo doći do izgradnje solana budući da su uokolo polja formirana poljoprivredna imanja koja su imala potrebu za kontinuiranim snabdjevanjem ovog minerala.
U srednjovjekovnom periodu privredni uspon primorskih gradova temeljio se na ubiranju prihoda od proizvodnje soli. Kotor je za vrijeme vladavine dinastije Nemanjića bio jedan od četiri trga soli (zakonito mjesto za prodaju soli). Iako se u određenim izvorima izgradnja solana vezuje za XIII vijek, Solila se prvi put navode u knjigama kotorskih notara 1333. godine.
U drugoj polovini XVIII vijeka Mletačka republika zabranjuje proizvodnju soli u manjim solanama na Jadranskoj obali, dok za vrijeme Austro-ugarskog perioda solana ne funcioniše, i u drugoj polovini XIX vijeka gradi se put Tivat-Krtole na nasipu koji prelazi preko Solila. Krajem XIX vijeka pojavljuju se prve zemljišne knjige sa mapama, u kojima se mogla vidjeti namjena parcela, njihovo vlasništvo i promjena vlasništva.
Sredinom XX vijeka opština Tivat započela je sa aktivnostima na izgradnji nove solane.
Na osnovu projekta iz 1956. i 1959. godine formirana je nova Solana u kojoj se prema navodima dvije sezone (1963. i 1964.) brala so. Stari austrougarski put Tivat-Krtole, preoblikovan je u glavni nasip solane i obložen kamenim blokovima od lokalnog krečnjaka. Između njega i novo izgrađenog paralelnog nasipa rezervoara na oko 100m sjeverno vidljivi su ostaci bazena za IV isparenje i rezervoara sa poprečnim nasipima.
U dijelu ispod glavnog nasipa prema moru su ostaci kristalizacionih bazena i I grupe bazena koncentracije. Sačuvani su čak i drveni kočići koji su služili za oplatu dovodnih kanala. Drugi dio bazena bio je predviđen i na lokaciji Poćećište, prema aerodromu. 60-tih godina XX vijeka, kada se krenulo sa uspostavljanjem nove solane, na evropsko tržište počela je dolaziti so iz sjeverno-afričkih solana, gdje su troškovi proizvodnje soli puno manji nego na sjevernim obalama Mediterana. To je prouzrokovalo propadnje oko 200 manjih tradicionalnih solana, pa i solane na Solilima.

Pored dominacije mediteranske klime sa blagim, ali kišovitim zimama, te toplim ljetima, na samim Solilima imamo i povremeni uticaj planinske klime koja dolazi sa oklonih obronaka Lovćena. Ovako raznovrsna klima utiče na razvijanje raznog biljnog i životinjskog svijeta na Solilima. Najznačajniji tip vegetacije na području napuštene solane su halofiti, biljke koje rastu na slanoj i zaslanjenoj podlozi. Solila se smatraju jednim od poslednjih staništa halofitne (slatinske) vegetacije na istočnoj obali Jadrana.
Solila su jedna od rijetkih preostalih močvarnih priobalnih staništa za ptice. Zbog izobilja hrane u plitkoj vodi, stanište su ptica (114) tokom zimovanja i odmorište istih na seobi iz sjeverne i istočne Evrope. U plitkoj vodi ispred Solila česti su kormorani, gnjurci, baljoške i pojedine vrste pataka, dok se u plićacima redovno hrane ptice šljukarice i više vrsta čaplji, od kojih siva, velika bijela i mala bijela čaplja se viđaju tokom cijele godine. Makija, šikara i otvorene površine, u proljeće i na jesen, privlače brojne vrste manjih ptica pjevačica od kojih su brojne i redovne pliske, bijelke, travarke, više vrsta lastavica i pojedine vrste ptica grabljivica. Osim za ptice, Solila su važno stanište i za brojne vrste gmizavaca, vodozemaca i malih sisara. Na području posebnog rezervata boravi 10 vrsta gmizavaca od kojih je, skoro svaki gmizavac koji je indetifikovan na području rezervata, zakonom zaštićena vrsta u Crnoj Gori. Pored gmizavaca, Solila nastanjuju i vodozemci (5), od koji je najznačajnija retka zaštićena vrsta, grčki mali mrmoljak (Lissotriton vulgaris), koji boravi samo na Balkanskom poluostrvu.
Šumski djelovi Solila, predstavljaju izuzetno stanište i sklonište za razne vrste srednjih sisara, od kojih su najbrojniji: slijepi miševi, divlje mačke, lisice i dr. Solila se mogu smatrati mjestima koncentracije životinjskih vrsta, dok se nasipi sa šikarom mogu se smatrati koridorima.
Fauna insekata na Solilima je izuzetno bogata što govore i rezultati da je do sada je na području rezervata registrovano oko 160 različitih vrsta insekata.
Od prisutnih posebnu vrijednost imaju zaštićene vrste, kao što je leptir Lastin repak (Papilio machao) koji se nalazi na Aneksima II I IV Natura 2000 mreže. Takođe, ovdje živi i viliin konjic Veliki potočar (Cordulegaster heros) koji je rijetka Mediteranska vrsta, kao i vilin konjic Južni ban (Caliaeschna microstigma) koji se nalazi na Aneksima II i IV Natura 2000 mreže zaštićenih područja, i endem je Balkanskog poluostrva.
Izgradnjom nasipa za potrebe solane 60-tih godina, znatno je izmijenjena cirkulacija mora u unutrašnjim djelovima područja današnjeg rezervata, pa je došlo do znatnih promjena na dio koji je bio prepoznat kao važno mrjestilište za ribe. Plitko more ispred Solila, kao i kanali u unutrašnjosti rezervata, važno su stanište za ribe i rakove. Do sada je evidentirano desetak vrsta riba, dok rezervat nastanjuju i 3 vrste rakova, od kojih je najznačajniji kanjoč (Upogebia pusilla) koji je na području rezervata prisutan u muljevitoj slanoj podlozi.

U neposrednoj okolini rezervata, početkom XX vijeka, izgrađena je fabrika “Prva bokeška glinena industrija” Krtoli. Godine 1908. jedan dio parcela koji se nalazi na prostoru starih srednjovjekovinih Solila, fabrika je kupila za vađenje sirovine – glina za rad fabrike. Zone u kojima se u većoj mjeri eksploatisala glina prepoznatljive su danas jer su niže u odnosu na ostali teren i napunjene su vodom. Danas se još uvjek mogu vidjeti stari elementi fabrike: konstrukcija koja se koristila kao okretna stanica žičare kojom je transportovana glina iz Solane do fabrike kao i betonske stope koje su bile osnova za stubove žičare. Prva bokeška glinena industija je radila do nakon Drugog svjetskog rata.

Do posebnog rezervata prirode “Tivatska solila” stiže se lokalnim putem Tivat – Radovići koji je povezan sa Jadranskom magistralom, a samim tim i sa oklonim gradovima Budva, Tivat i Kotor. Od aerodroma Tivat rezervat je udaljen 7km, dok je od aerodroma Podgorica udaljen 85km.

Adresa
Javno preduzeće za upravlajnje morskim dobrom Crne Gore
Popa Jola Zeca bb
85310 Budva
Crna Gora

Telefoni
+382 33 452 709
+382 69 316 158

Web: www.morskodobro.com
Mail: rezervat.prirode.solila@gmail.com