Suvozidno graditeljstvo, karakteristično za kraško područje, obilježje je tradicionalnog nasljeđa cijele mediteranske obale. Suvozid (suhozid) je snažno izražen duž jadransko-dinarskog područja, od Krasa i Istre u Sloveniji; Dalmacije sa ostrvima, Like, južnog i centralnog Velebitu u Hrvatskoj; hercegovačkog krša; primorskog i središnjeg dijela Crne Gore, do albanskih Prokletija.

Umijeće gradnje suvozida je vještina izrade kamenih konstrukcija, slaganjem kamena na kamen, bez upotrebe vezivnog materijala (maltera, žbuke, morta). Odnosi se na tehniku zidanja neobrađenim kamenom nepravilnog oblika ili lomljenim uz minimalnu obradu, kojom se čovjek koristio od praistorije do danas.

Najstarije forme suvozidnih konstrukcija, ostaci predilirskih i Ilirskih utvrđenih naselja (gradina) i grobnih humki (tumula), evidentni su širom Dalmatinskog priobalja, basena Skadarskog jezera (Crna Gora/Albanija), a u Bosni i Hercegovini sa najvećom koncetracijom u planinskom području Dinarida, pr. na Glasincu sa preko 100 gradina (Glasinačka kultura) ili kod Livna sa oko 40 lokaliteta. Masivni kameni bedemi gradinskih utvrda formirani po pravilu na dominantnim pozicijama, građeni su jednostavnom suvozidnom tehnikom.

Vjekovima su vješte graditeljske ruke vadile kamenje raznih oblika iz zemlje i iz lokalnih kamenoloma i ulažući veliki napor slagale ga jedan na drugi, stvarajući kilometre suvomeđa. Prilikom gradnje naročito je bilo pogodno kamenje sa dva paralelna lica i izduženi komadi, koji su se mogli dobro ugraditi u dubinu zida.

Kamenari su vadili i obrađivali kamen, a zidari su gradili suvozidove i pokrivali krovove kamenim pločama. Tehnikom suvozidanja građene su stambene seoske kuće, putevi, bunari, ublovi, mostovi, guvna, staje, torovi. Prostor između naselja premrežen je suvozidnim podzidama, potpornim zidovima terasa, ogradama poljoprivrednih i stočarskih površina, poljskim kućicama, objektima za povremeno stanovanje u katunima – raznim oblicima građevina koje su promijenile, obogatile i oplemenile pejsaž dinarskog krasa i postale svojevrsna posveta i spomenici ljudskom naporu u borbi za opstanak.

Glavna obilježja vlasničkog razgraničenja zemljišnih posjeda i poljoprivredne organizacije prostora na području dinarskog krša jadranskog priobalja i njegovog zaleđa, bile su suvomeđe (lokalni nazivi su različiti u zavisnosti od područja – suhozidi, duvarovi, gromače, mocire, redine, prizide..). Bezbroj je primjera ovog tipa suvozidne graditeljske baštine, naročito u hrvatskom primorju i ostrvima.

Beskrajni kilometri suvozida okružuju dalmatinske vinograde. Prema nekim podacima 7 puta su duži od Kineskog zida i protežu se dužinom od dva Zemljina ekvatora. Čuveni su Primoštenski vinogradi na lokalitetu Bucavac Veliki, koji stvaraju impresiju “kamene čipke“ sa mnoštvom kasetiranih suvozidnih parcela, u kojima se uzgaja poznata babić sorta.

Ostrvce Baljenac (Bavljenac – © Julien DuvalAmazing Aerial Agenc) 1,43 km dužine, smješteno u šibenskom arhipelagu, svojim neponovljivim oblikom i isprepletenom mrežom 23 km suvozida, podsjeća na džinovski otisak prsta.

Najpoznatiji krečnjački pejsaži sa preko 320 km pašnjačkih i maslinarskih suvozidnih ograda, međaša, nalaze se u Nacionalnom parku Kornati i predstavljaju jednu od najvećih atrakcija tog zaštićenog područja.

Vrhunac vještine gradnje usuvo su suvozidni lučni mostovi od neobrađenog kamena. Jedan od najreprezentativnijih primjera je Kudin most na rijeci Krupi u podnožju Velebita, sa razvođa XVIII u XIX vijek, dužine 109 metara, sa 12 lučnih otvora građenih od rezanih blokova sige. U bisere suvozidnog graditeljstva svakako spada i Premužićeva staza, koja se dužinom od 57 km proteže vršnim djelovima sjevernog i srednjeg Velebita, prolazi 16 km kroz NP Sjeverni Velebit. Projektovao je i učestvovao u gradnji 1930/33. godine inženjer šumarstva Ante Premužić.

Istarski kraj je gusto isprepleten potpornim konstrukcijama, ogradama i poljskim kućicama kažunima (kužetima), mahom kružnog oblika, sa kupastim kamenim krovovima. (Fotografija 2 – © Istra Culture) Kažuni čine najatraktivniju istarsku suhozidnu gradnju i pružaju posebnu estetsku vrijednost kulturnom pejsažu ovog područja. Najčešće su se koristili kao privremena skloništa za ljude i stoku i spremišta za alat. Od Krasa u Sloveniji, gdje se nazivaju hiške, do Istre i dalmatinskih bunja (bunjice, vrtujci, komarde) prepoznatljivo je nekoliko karakterističnih oblika ovih kamenih skloništa. U Dalmaciji su se bunje uglavnom pokrivale polukružnim krovovima.

Suvozidna tehnika značajno je zastupljena u graditeljskoj ostavštini Bjelašnice, Treskavice, Prenja i drugih dinarskih planina Hercegovine. Brojne su suvomeđe u Dugom polju u Parku prirode Blidinje. Osim suvozidina (duvarova), terasastih podzida, pojata i torova, kameniti hercegovački pejsaž upotpunjuju poljske kolibe i razni zakloni, najčešće pokrivani granjem, trskom i slamom, ali i vodne građevine, mnoštvo čatrnji (gustirni, šternji), bunara (zdenaca), kamenica i lokvi.

U ukupnom suvozidnom pejsažu južnog i centralnog dijela Crne Gore dominiraju omeđeni seoski putevi, dolovi (doci) sa podzidama, tradicionalni stambeni i poljoprivredni objekti sa krovovima od kamenih ploča i ražane slame. Još ima očuvanih sela u kojima su sve konstrukcije u suvozidu (pr. Mali Zalazi na padinama Lovćena, selo Žlijebi pod Orjenom, Gornja Lastva na obroncima Vrmca). Karakteristični elementi lovćenskog pejsaža su ublovi za sakupljanje vode, otvoreni i nadkriveni suhozidnom konstrukcijom (tzv. voltovi) i bistijerne; katunske kolibe i kuće prizemljuše, nekada pokrivane slamom i kamenim pločama, salidžama. Lovćensko graditeljstvo je prepoznatljivo po velikom broju guvana, na kojima se vrhlo žito, pojedina njeguška sela imaju i po petnaestak. Guvna su obilježja i ruralnog kamenitog okruženja Skadarskog jezera, dominantna na prostoru Crmnice. (Fotografija 3 – © Vedran Ilić, Guvno, okolina Skadarskog jezera, Crna Gora)

Na vodotocima cijelog regiona Skadarskog jezera (Crna Gora i Albanija) zastupljeni su brojni suvozidni stari mostovi i mlinovi.

O tehnici i znanju suvozidanja možda najbolje govori citat Antonia Nigojevića, jednog od pokretača hrvatskog udruženja za zaštitu i očuvanje suhozidne baštine “Dragodid“, iz Komiže na Visu … “Izgradnja suhozida vrlo je slična izgradnji odnosa u društvenoj zajednici. Kao što je svaki čovjek u zajednici jednako važan i vrijedan, tako je i svaki kamen pri izgradnji suhozida jednako važan i vrijedan, nebi li ta građevina opstala. Onaj mali jednako je važan kao onaj veliki, onaj u sredini jednako je važan kao onaj na vrhu, ali i onaj na dnu. Svaka je jedinka važna za cijeloviti opstanak, bila ona kamen u suhozidu ili osoba u društvu“.

Zahvaljujući mnogim projektima i zalaganju brojnih udruženja, pojedinaca i stručnjaka za zaštitu tradicionalnog graditeljskog nasljeđa, suvozidarstvo na prostorima Mediterana je prepoznato kao posebno umeće koje treba sačuvati od zaborava.

Kao rezultat zajedničke međunarodne nominacije Španije, Francuske, Italije, Slovenije, Švajcarske, Hrvatske, Grčke i Kipra, vještina suvozidne gradnje upisana je na UNESCO reprezentativnu listu nematerijalne baštine čovječanstva 2018. godine, pod nazivom  Art of dry stone walling, knowledge and techniques (Umjetnost suvozidne gradnje, znanja i tehnike), čime su se stekli izuzetni uslovi za očuvanje ove neprocjenjive viševjekovne graditeljske tradicije.