Dominantan segment kulturno-istorijskog nasljeđa Dinarskih planina predstavljaju brojni impresivni katuni, sezonska pastirska naselja, koje odlikuje izvorna arhitektura i tradicionalni način života. Specifično graditeljstvo katuna, idilično uklopljeno u divlji planinski ambijent, uzajamno je djelo prirode i čovjeka i predstavlja neodvojivu cjelinu kulturnog pejsaža Dinarida. Definiše se različitim terminima, kao tradicionalna arhitektura, ruralno neimarstvo, narodno (pučko) graditeljstvo.

Zbog potrebe ispaše stoke u ljetnjim mjesecima, po Dinarskom gorju se od davnina formiraju mnoga privremena naselja, koja se pod terminom katuni (© Unsplash Nacionalni park Durmitor, Crna Gora) pominju još od XII vijeka. Zavisno od kraja u kojima se nalaze nazivaju se i stanovi, mahale ili planina. Po njihovoj brojnosti poznate su planinske površi centralnog i sjeveroistočnog dinarskog pojasa, kao Sjeverni Velebit, Biokovo, Dinara u Hrvatskoj; Bjelašnica, Čvrsnica, Prenj, Zelengora u Bosni i Hercegovini; Durmitor, Sinjajevina, Komovi i Kučke planine u Crnoj Gori, crnogorske i albanske Prokletije…

Tražeći dobre uslove za katunjenje (planištarenje) u planinskim zonama Dinarida, stočari su birali pogodna mjesta sa bogatim pasištima iznad šuma, po planinskim padinama, obodima uvala i dolova, u zavjetrinama, nedaleko od vodotokova ili jezera gdje se mogla pojiti stoka. U bezvodnim krajevima za napajanje stada koristile su se jame sniježnice, u kojima se zadržavao snijeg tokom cijele godine.

Na katune se iz stalnih, matičnih naselja sa stokom i potrebnim mobilijarom uglavnom izdizalo u maju i početkom juna, a vraćalo krajem avgusta, polovinom septembra. Katuni su se često formirali kao naselja zbijenog tipa, u kojima je više pratećih zgrada grupisano. Stočarska staništa koja se nalaze na privatnom zemljištu, gdje su objekti podignuti na odvojenim imanjima, razuđenog su sklopa.

Tradicionalnu arhitekturu mnogobrojnih katuna Dinarskih planina odlikuje izvorno graditeljstvo, čiju strukturu čine pastirske kolibe sa svim pomoćnim objektima i konstrukcijama. Kolibe za stanovanje i boravak katunara, zavisno od vrste i područja u kojima su nastale, imale su različite nazive (savardak, dubirog, basar, stan, glada, dban, bačija). Zajedničko im je što su, kao i svi ostali katunski objekti, pravljeni od materijala iz okruženja, jednostavne, skromne izrade.

Prema načinu gradnje razlikuje se više vrsta koliba. U planinama bogatim šumom građene su od drveta, a na krševitim područjima kolibe i ostali objekti zidani su od kamena. Bilo je katuna sa oba tipa gradnje, ili u kombinaciji drveta i kamena.

Jedan od najstarijih i najjednostavnijih oblika pastirske kolibe u šumovitim krajevima, karakterističan za planine Crne Gore, bio je savardak ili dubirog, kružne osnove, sa krovom u obliku kupe. Gradio se tako što su se na kružnoj podzidi od suvomeđe, na kojoj se ostavljao otvor za vrata, naslanjale motke (rozge) koje se u gornjem kraju skupe i uvežu prućem. Preko se slagalo bukovo lišće, paprat ili ražana slama. U nekim krajevima umjesto slame savardak, tj. dubirog je pokrivan busenjem i zvao se busar. U prošlosti su pravljene i pletare ili košare, oblici kružnih ili pravougaonih koliba, pletene prućem (šibljem) oko uspravnih pritki, čiji su krovovi pokrivani granjem.

Kolibe, najzastupljeniji stočarski objekati u oblastima Dinarskih planina sa puno šume, građene su u cjelini od drvenih brvana, pravougaone osnove, sa strmim krovovima na dvije vode. Bilo ih je sa krovnom konstrukcijom na tri vode, rjeđe na četiri. Ove kolibe brvnare su često podizane u grupama, sa vratima okrenutim jedna prema drugima. Brvna su rađena od cijepanog drveta, tesanog ili šeganog. Na ivicama brvna su zasijecana i uklapana ukrštanjem.

Krovovi su se pokrivali daskom (šticom, šindrom, skudlom), češće ražanom slamom, ili korom drveta (lubom) jele ili smrče. Prozora na kolibama nema. Vrata su bila jedini otvor i uvjek su postavljana na užoj strani kolibe, sa strehom nad ulazom. Preko dana su se držala otvorena, ili su se postavljale vratnice, koje su se pritvarale da stoka ne bi ulazila.

U unutrašnjosti kolibe, umjesto poda uvijek je utabana zemlja, a u središtu se nalazilo ognjište, pored kojeg se boravilo i spavalo. Ležajevi su u prošlosti bili primitivni, pravljeni od pruća ili dasaka, na kojima se prostirala ponjava ili slamarica.

U mnogim katunima bilo je koliba, provizornih skloništa sklepanih od drveta, koje je svakog ljeta trebalo obnavljati, ili su se radile samo za jednu sezonu, gdje se stočari više nijesu vraćali, tražeći bolje lokacije za ispašu stoke.

Pored glavne kolibe za stanovanje čobana i planinki, po katunima su pravljeni mljekari, drvene kolibe građene na isti način, samo manjih dimenzija. Mljekari, u kojima su radile planinke, služili su za preradu mlijeka, proizvodnju sira i masla, skupljanje kajmaka. Nalaze se uvijek u blizini kolibe i torova.

Na katunima rađenim od drveta, uz kolibu za stanovanje i mljekar bila je i kućara (kućer, katafa, torarica, plužina) za boravak čobana, namijenjena za čuvanje stoke u torovima noću. To je mala mobilna koliba, sa krovom na dvije vode, pokrivena šindrom, daskom ili slamom. Pravljena je najčešće na saonicama, radi lakšeg prevlačenja. Kućara se postavljala kod torova na uzdignutom mjestu, radi bolje preglednosti prostora. Plužina je imala istu funkciju, građena kao kućara, samo joj je krov na jednu vodu. Bilo je i primjeraka plužina pletenih od pruća.

U blizini kolibe su torovi za ovce i koze, napravljeni od visokih ljesa (parmaka) i prošća, visine do dva metra, kako divljač ne bi mogla lako i neopaženo preskočiti. Struga, vrata na toru su blizu mljekaru, kako bi planinki bilo bliže za mužu. Uz kolibe su i telećar za telad i koćak za jagnjad. U visokim krečnjačkim predjelima Dinarida gdje nema šuma, pastirske kolibe su zidane kamenom, izdužene, pravougaone osnove, sa drvenom krovnom konstrukcijom na jednu li dvije vode, pokrivene daskom ili ražanom slamom (Velebit, Komovi, Prokletije). Zidovi su građeni u suhozidu, od lomljenog ili pritesanog krečnjaka, sa ispunom od sitnijeg kamena, bez vezivnog maltera.

Ima primjera koliba kod kojih je podužna strana zida prislonjena uz prirodnu stijenu, a ostale zidane. Spoljnji uglovi kolibe i ulazni otvori često su finije obrade kamena. Na unutrašnjim zidovima mogu se vidjeti niše (panjege) za ostavljanje stvari. U kamenim katunima nijesu rijetki primjeri koliba oko kojih su dvorište i torovi za ovce ozidani ogradom u suhozidu.

Specifično tradicionalno graditeljstvo brojnih aktivnih dinarskih katuna, idilično uklopljeno u divlji planinski ambijent, sve manje odolijeva vremenu i savremenom načinu života njihovih vlasnika.