Areal rasprostranjenja poskoka, jedne od najpoznatijih otrovnica Dinarida, prostire se od od juga Švajcarske i sjeverne Italije preko Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije, Albanije, Sjeverne Makedonije, Bugarske, Rumunije pa sve do Kavkaza. Nastanjuje suva, kamenita staništa, obrasla trnjem i niskom vegetacijom, kao i rubove svijetlih šuma.

Karakteristika poskoka, koja ga jasno razlikuje od ostalih zmija na području Dinarida jeste rog na vrhu njuške. Rog je kožna tvorevina, od vezivnog tkiva i njegva uloga još uvijek nije poznata. Glava je trouglasta, a kao i kod ostalih otrovnica rep je kratak u odnosu na ostatak tijela.

Poskok spava zimski san (hibernacija) iz koje izlazi obično početkom marta mjeseca. Mužjaci iz hibernacije izlaze prvi, a nakon desetak dana izlaze i ženke. Parenju prethodi borba mužjaka za ženke. Pare se tokom aprila i maja. Razmnožavanje je ovoviviparno, odnosno ženke rađaju 4-20 potpuno formiranih mladunaca, najčešće u avgustu i septembru. Upravo po ovoj osobini rod Vipera je i dobio ime. Vipera potiče od latinskih riječi vivus (živ) i pario (rađati). Drugi dio imena ammodytes, potiče od grčkih riječi ammos (pijesak) i dutes (sakriti se u rupu u tlu). Narodni naziv poskok, potiče od praznovjerja da ova zmija može da skače. Ovo vjerovanje se temelji na činjenici da se poskok penje na drveće u potrazi za pticama i dobrim mjestima za sunčanje. Ljudskom nepažnjom on može pasti sa drveta i reagovati agresivno, što može izgledati kao da je skočio na nekoga.

Iako ne može da skače, poskok prilikom napada može vrlo brzo izbaciti 40 % dužine svog tijela, što ga čini vrlo opasnim predatorom. Najčešće je aktivan preko dana, a ljeti i u sumrak pa i tokom noći. U potragu za hranom polaze u popodnevnim satima. Najčešće se hrani sitnim sisarima, gmizavcima i pticama. Plen ubijaju otrovom. Poskok se smatra najotrovnijom zmijom u Evropi, a otrovne su i mlade jedinke. Treba imati u vidu, da će poskok napasti čovjeka isključivo u obrani, onda kad osjeti da mu je ugrožen život.

Otrov je smrtonosan i za čovjeka, ukoliko se pravovremeno ne reaguje i ne da protivotrov. Sam ujed za čovjeka nije bolan, ali se ubrzo javljaju simptomi kao što su glavobolja, vrtoglavica, otežano disanje, ubrzan rad srca, povraćanje. Poskok je relativno spor, ali kada je uznemiren veoma hitro bježi. Ako nije u situaciji da pobjegne veoma glasno sikće ili se kamuflira i ukoči. Karakteristično za ovu vrstu je da ne voli da se kvasi, pa se može otjerati polivanjem vodom.

Početkom XX vijeka Austro-Ugarska je introdukovala indijskog malog mungosa na neka hrvatska ostrva u cilju kontrole populacije zmija, u prvom redu poskoka. Međutim, nije sve ispalo onako kako se željelo. Nakon što je ponestalo zmija na ostrvima, mungosi su se počeli hraniti drugim korisnim (živina) i/ili rijetkim životinjama, a kako nisu imali prirodnog neprijatelja njihova brojnost je jako porasla.

Širenjem areala sa ostrva, mungosi su se pojavili i u obalnom dijelu Hrvatske, Crne Gore i jugu Bosne i Hercegovine, gdje je i danas veoma brojan, pričinjavajući znatne štete biodiverzitetu.